03.08.2007., petak

Sometimes the hardest thing & the right thing are the same Eto, nakon par mjeseci i ja sam se udostojila napisati novi post :) Naravno, ne moram spominjati kako je skola vec odavno zavrsila, ove godine cak i slavnije nego prosle, i da uzivam u zasluzenim ljetnim praznicima. Uh, sto volim praznike. Napokon je doslo i onih mojih 5min (dobro, malo-puno vise) kada se mogu bezbrizno izvalit na podu svoje sobe s pojacanom glazbom i zurit u strop prepustajuci se osjecajima... Falili si mi ti trenuci. Naravno, nemoguce je biti potpuno bezbrizan i ne misliti ni na sto, uvijek u zivotu postoji nesto cime cemo razbijati svoje glavice, no ponekad je dovoljno samo iskljuciti se od svih tih briga i biti sretan... jer si ziv. A, ja sam uistinu sretna. Koliko god mi to jos uvijek cudno zvucalo, ali pozdravila sam se s frendicom iz djetinjstva na godinu dana. Otisla je u Ameriku. Taj njen odlazak protekao je dosta neobicno. Sve do zadnjeg trena nisam zapravo bila svjesna da odlazi. Dok su se djelili posljednji zagrljaji i savjeti, sve mi je to doslo do svijesti. Bila sam posljednja osoba koju je zagrlila i tada je zaplakala. Ne znam kako bih opisala taj trenutak osim kao rastanak starih prijatelja. Bilo je tesko. Zapravo, izgledali smo kao u onim americkim teen sapunicama. Suzdrzavala sam se da i sama ne zaplacem, iako su mi oci bile prepune suza. Zagrlila sam ju, nasmjesila se i pogurnula ju govoreci: „Hajde, znas koliko te toga ceka! Moras krenuti“. I otisla je. Skupila je svu svoju snagu, svu hraborst, okrenula se posljednji puta i zakoracila u novu pustolovinu. Tako sam ponosna na nju. Pokazala je da je jaca nego i sama misli. U tom trenutku kada sam ju pogurnula, shvatila sam da stvarno odlazi. Ostalima je trebalo malo duze nego meni da se ukljuce u stvarnost. Stvarno sam sretna zbog nje. Javila se i rekla da je predobro... Sreckovicka :)) Radila sam u kuhinji par dana s mamom, pekla tortille... bilo je zabavno. Dani prolaze, vrijeme odmice... i praznici nece jos dugo trajat. 15. idem pjesice na Bistricu, 18. na more i 26. u Austriju. Vracam se valjda tek 1.9. Taman prije pocetka nastave. Tjedan dana prije bratove svadbe. Ne bi covjek rekao, ali moj dragi bratec se zeni... hvala Bogu!!! Postat cu razmazena jedinica :P Mnogo me toga ocekuje. Osjecam to. Opet primjecujem onu jednu sjenku sto mi se uporno iznova vraca u zivot... dala sam joj ime Sjenka Promijene.

- 14:46 - Komentari (1) - Isprintaj - #

17.05.2007., četvrtak

If I lay here, If I just lay here, would you lie with me & just forget the world...? U mom se zivotu stvarno mnogo toga dogada, trenutacno. Trcim na sve strane, s jednog mjesta na drugo i uglavnom nemam vremena ni za sto! Dobro, pretjerujem :) ali sve me to fizicki umara. Posljednji dani skole, treninzi, probe, sastanci, druzenje s obitelji i prijateljima... Pozelim samo na trenutak sjesti i odmoriti se. Potreban mi je fizicki i duhovni odmor... Ali, cak i kada mi se ucini da ne mogu, dobim snagu. Ne mogu. Ta rijec jedna je od onih koje se precesto javljaju u nasem rijecniku. Sami si postavljamo granice koje su zapravo ispod nasih mogucnosti. Mozemo vise nego sto smo zacrtali. Uvijek mozemo naci skriveni put, reci jos jednu rijec, napraviti jos samo jedan korak naprijed... no radije se predajemo malodusnosti. Radije ostajemo lezati na podu uvjeravajuci se kako se ne mozemo podici, kako smo slabi. Mnogo je puta to stvarno tesko. I sama bih najradije ostala neko vrijeme lezati, odmoriti se od svakodnevnice... ali, postoje ljudi koji me trebaju, koji me traze. Postoji sunce koje me zeli obasjati svojim toplim zrakama. Melodija smjeha zove me da se vratim, da se ustanem... Bog zeli da zivim. Za smisao zivota nikada necu pronaci pravu definiciju. Zasto sam zapravo na Zemlji? Koji je smisao zivota svih nas ljudi?? Iako ne znam sto je smisao naseg covjecanstva, znam sto je moja zadaca u ovome svijetu. Da volim. Da zivim u zaklonjesti i da budem zaklon drugima. Postojim za srecu svoje obitelji (ili nesrecu :)), ljudi oko mene... Stvorena sam za radost. Za rad. Za ljubav. Zivot vrijedi i postoji mnogo razloga zasto treba zivjeti, zasto se smijati. Razumijem da je to ponekad stvarno tesko, znam da se ljudima dogajadu grozne stvari koje je tesko premostiti ili zaboraviti... ali to ne znaci da je i nemoguce. Mi ljudi snazniji smo nego mislimo. Jer nismo sami kako se uvjeravamo... Nismo sami. Svaki dan iznova voljeti ljude oko sebe. Svaki dan oprastati. To je umjetnost zivljenja. Evo, prijateljice, ako se ikada ponovo zaletis do mog bloga, dajem ti 6 razloga zbog kojih je zivot dragocijen, poseban i vrijedan: 1.Jer iza svake noci svane novo jutro 2.Jer se sve moze promijeniti blagim osmijehom i pogledom punim ljubavi 3.Jer se svaki krivi korak moze usmjeriti na pravi put 4.Jer su nam u jednom danu otkrivena tolika cudesa i otvorene nove mogucnosti koje na zalost cesto ne primjecujemo 5.Jer smo potrebi ljudima oko nas 6.Jer je ljubav najljepsa stvar na svijetu

- 11:28 - Komentari (32) - Isprintaj - #

12.04.2007., četvrtak

I hope there's someone out there who can bring me back to you Eto, nakon duuuuuuugoooooo vremena i ja odlucih napisati post :) Otkako sam se zadnji put javila bilo je tu mnogo, cak i previse, stvari, dogadaja i vecih promijena. Ne znam uopce otkud bih mogla poceti... Da kazem ponesto o Taizeovskom susretu koji je definitivno bio pregenijalan, pripremnom centru u kojem sam stalno visila s ekipom iz razreda, susretu mladih Legionara na kojem sam upoznala mnogo dragih ljudi, nastupima s dramskom, planinarskom kriznom koji je isto donio dosta novosti...?? Mislim da bih se previse mogla raspisati. No, ostanimo kolko-tolko u sadasnjosti... Zivim. Smijem se. Padam i dizem se... svakodnevnica. U tom duzem periodu u kojem se nisam javljala, mnogo je misli prostrujilo mojom glavicom. Previse osjecaja, odustajanja, prihvacanja proslosti i trazenja odgovora u sadasnjosti. Svi su me moji padovi pogurnuli naprijed, otvorili mi oci za one dobre stvari i ljude oko mene, naucili me jos jednu novu zivotnu lekciju. Onaj koji je uvijek uz mene, dao mi je snage da krenem dalje, unatoc tadasnjem mraku, i pronadem novo malo svjetlo... Odjednom, preda mnom su otvorena mnoga nova vrata... Toliko mogucnosti... Ne znam vise gdje bih se okrenula! U svemu pronalazim nesto vrijedno truda, vrijedno borbe... ma, koliko to smijesno zazvucalo, cak i u skoli! Ne samo sto se tice ocijena, vec i samih ljudi. ''U svemu mogu naci nesto lipo...'' Ne smijesi mi se uvijek zivot, ali trudim mu se bez obzira na to odvracati osmijehom! Naucila sam da ponekad moram zanemariti vlastite osjecaje, nedostatk vremena da obavim nesto za sebe, i pokloniti malo paznje ljudima oko mene. Time ne dobivam nista konkretno zauzvrat, ali uvijek se isplati. Cak i kada mislim da sam preslaba i prelose volje da to ucinim, Bog mi ipak da snage ako se odlucim nasmijati za te ljude u znak zahvalnosti sto postoje. Lijepo je zivjeti. Lijepo je smijati se, uzivati u ovako prekrasnom danu, udisati svjezi zrak... Osloboditi srce od problema, s pouzdanjem u dobro krenuti dalje i diviti se svakom covjeku, leptiru, cvijetu... Prekrasno je probuditi se ujutro sa spoznajom da danasnji dan donosi toliko novih cuda za koje samo treba otvoriti srce i oci... ...Naciniti novi korak. Okrenuti novu stranicu. Pronaci novo svjetlo.... Sve se to moze dogoditi bas danas. Odvazi se. Budi hrabar.

- 11:32 - Komentari (7) - Isprintaj - #

04.10.2006., srijeda

What if I told you it was all ment to be?Would you belive me, would you agree?? Ja nikako da se smirim, neprestano neke prekretnice u mom zivotu... Bas me nesto vole promijene... problem je u tome sto ja njih bas i ne... Cini se da zapocinje jedan period u mom zivotu, nova borba na koju nisam spremna iako sam ju vec duze vrijeme ocekivala, novo raskrizje pred kojim cu se naci... Opet pitanja i neobicni odogovori. Danas shvacam razloge iz svoje proslosti, ali oni ne rjesavaju moju sadasnjost.... nakon jednog perioda isto cu tako dobiti objasnjenja za sadasnjost. Ne sumnjam u to. Problem je u cekanju. Da li vam se dogodilo da odjednom, kroz neke gluposti, shvatite da osobu koju ste mislili da super poznajete zapravo uopce ne razumijete??? Tako sam ja mislila da jednu osobu znam dosta dobro, ali sto ju vise upoznajem to mi se cini da ju manje poznajem... u ovom trenutku dok pisem post nemam pojma tko je to... Ah, da, znam ja one informacije tipa, ime, prezime, obitelj, skola, glazba, dobra osoba, itd. , ali uopce ne znam sto je unutar te osobe, kako ona razmislja, sto osjeca, sto drzi u srcu i umu... Sto dalje i dublje kopkam, manje shvacam. Na kraju ostaje mi samo povrsna slika koju po prilici i razumijem, ali iza nje stoji jedna dusa koja je za mene momentalno nepoznanica. Valjda isto s vremenom... Neke stvari koje su mi rekli meni vazni ljudi sada napokon dobivaju smisao: ''Pazi na granicu, jer lako ju je prekoraciti. Kada pomislis da nesto znas bolje od nekoga drugoga, presla si tu granicu''. Pa, kako, nekada je cinjenica da ja nesto bolje znam... A, nije, nije... Netko ce u tom mom znanju pronaci rupicu i nadopuniti je svojim znanjem... netko ce na istu stvar pogledati kroz totalno drugaciju perspektivu... i tako je oholo uzdizati se nad drugima, pomisljati da si u bilo cemu najdmocniji od njih... u svakom se trenutku to moze izokrenuti. Svatko u sebi posjeduje odredene vrijednosti... ma, ne mogu vam objasniti tocno znacenje tih rijeci, meni su se bas pokloplike sa situacijom u kojoj sam se nasla i shvatila sam gdje grijesim... bas u tome. Takoder sam pocela malo vise mozgati o tome sto zelim od svog zivota i onome sto dobivam. Da li ovo sto imam cijenim?? Koristim li to najbolje sto mogu?? Zivim li tako da sam svaki dan ispunjena?? Znam li oprastati?? Gledam li na svoju korist ili se brinem za druge?? Volim li najbolje sto mogu?? Ulazem li svoje srce u sve sto radim?? Mislim li da sam bolja od drugih?? Nanosim li kome bol?? Koje su mi vazne odrednice u zivotu?? Sto ocekujem?? Bez cega mogu i ne mogu?? Ucim li zivjeti bez stvari koje mi nisu sudene?? Da, znam, previse pitanja :)) Ima ih jos ;) Al, nemojte se brinuti, pronaci cu ja odgovore... al necu u tome uspjeti sama... Samo jos nesto vazno: nista nije crno-bijelo… Mislim da sam dosta pisala za danas. Javim se valjda skoro :P

- 22:32 - Komentari (14) - Isprintaj - #

24.09.2006., nedjelja

& I'm wishing you joy & hapiness, but above all this I'm wishing you love… Vjecno bi bili nezreli i povrsni da u zivotu ne skupljamo iskistva. A, iskustvo je samo ime za nase pogreske i padove. Ponekad nam se neke stvari moraju obiti o glavu i doprijeti do srca… nekada se i ono mora slomiti… jer kada se komadici jednom pokupe i kada ih jedna nova osoba, pa makar to bila i sama osoba cije srce jest, sljepi opet zajedno, kuca ljepse nego prije… Kroz te pukotine izadu i mnoge negativne stvari koje su se godinama prikupljane… i slomljeno srce moze mnogo voljeti, mozda i vise nego ono koje je cijelo, jer nema tu tvrdocu. Voljeti nekoga, komplicirana je stvar. Jer je rijetko kada uskladena s tvojim mozgom. S takvom lakocom oprastas, zaboravljas… svemu vjerujes, svemu se nadas… Ponekad je mozda to naivnost, nekada uzaludna patnja, ali ponekad je jedina nada, jedina sansa, jedini nacin. Zivot bez ljubavi nema smisla. Isprazan je, obican… Barem meni. A, ljubavi u svojim zivotima imamo na pretek. Samo trebamo bolje otvoriti oci i pogledati oko sebe… pogledati nase roditelje (davez koji nas voli toliko da nas i zivcira svojom neprestanom brigom i pokusavanjem da shvate nase male komplicirane glavice), nase prijatelje, bracu, sestre, nase bliznje… No, jedini nacin da nas ljubav zapravo ispuni, jest DAVATI je. Davati je bezuvjeto, neproracunato, ne s ocekivanjima uzvrata… treba je pokloniti. I kada volis i trudis se, bit ces sretan. Bit ces sretan jer si, makar ne dobio ni jednu lijepu rijec ili osmijeh, nekome za jednu trunkicu dan ucinio posebnijim. To se moze postici i jednim smjeskom… Ljubav je zbilja predivna stvar. Najveci poklon koji covjek moze u zivotu dobiti. Pogotovo ako govorimo o ljubavi izmedu muskarca i zene… Kada volis i kada jesi voljen na jedan tako prekrasan i specifican nacin… kada si nekome poseban, bas takav kakav sada u ovome trenutku jesi. No, ljubav je i zrtva. Odricanje za drugoga… Nije jednostavna kako se mozda na prvi pogled cini. Ljubav nije zaljubljenost, to su dvije sasvim razlicite stvari… ''ZALJUBLJENOST JE STANJE KOJE TRPIMO. LJUBAV JE CIN NA KOJI SE ODLUCUJEMO'', ukratko. Ljubav je odluka da volis jednog konkretnog covjeka koji stoji tu pored tebe. Toliko je jaka da je zapravo jedina stvar na svijetu koja nas moze stvarno slomiti. Kada nemamo ljubavi u zivotu, zakinuti smo i ostajemo ravnodusni, u neznanju, korak iza svijeta… Problemi koje imamo na dusi, najcesce su rane koje su nam zadane jer nam roditelji, obitelj, okolina, nisu pruzali dovoljno ljubavi… Nekada je stvar u tome da zahtjevamo previse, preodredeno, s previsokim ciljevima, da ni ne primjecujemo da nas netko voli i vise nego zasluzujemo. Ili smo jednostavno zauzeti svojim poblemima, pogled nam je zamagljen i ne gledamo u srca onih koji nas istinski vole i cijene… Zasto to propustamo?? To su najnepravedniji i najtuzniji propusti koje mozemo uciniti… Propustiti ljubav. Teze nas mogu slomiti autoriteti, pravila, ljudi koji nam se suprotstavljaju, ali jedan decko/cura… Koju privilegiju oni imaju kada jednom recenicom, jednom rijecju, katkad jednim pokretom, mogu po nasem srcu ostaviti modrice i oziljke. Ne mozemo kontrolirati ljubav, ne mozemo je usmjeriti prema jednoj osobi. To jest cin na koji se odlucujemo, ali ne u smislu da si izabiremo onoga koga cemo voljeti, nego kada odlucimo do kraja predati svoje srce riskirajuci da ono bude odbaceno i polomljeno, bez obzira na ishod naseg cina…Ne mozemo odrediti tko ce biti taj/ta koju cemo voljeti jer nekima su namijenjene osobe koje oni nisu zamislili za sebe… Katkad zavolis nekoga koga si mislio da nikada nece moci zavoljeti. Ti mozes pronaci nesto vrijedno ljubavi u osobi u kojoj tvoj prijatelj ne moze. Svi su ljudi posebi, ne zaboravite to. Ono sto je mozda najteze shvatiti i priznati, a pogotovo dozivjeti, jest da kada nekoga ISTINSKI volis, svim svojim srcem, gledas na njegovu dobrobit. Gledas na to da ta osoba bude sretna, ne izlazes ju nikakvim rizicima i patnji poradi sebe. Prava ljubav podrazumijeva toliko snazne osjecaje prema jednoj osobi da ju mozes pustiti da bude sretna, pa makar to tebe iskljucivalo iz njezina zivota. Tek kada to mozes, zbilja volis. Ljubav je… mnogo toga. Najljepsa stvar koju smo dobili na ovom jadnom i hladnom svijetu… Jedina nada u bolje sutra. Jedini znak da smo zivi i da postoji nade za sve nas… Zelim vam svima da u zivotu imate ljubavi svih vrsta. Zelim vam da naucite davati tu ljubav s istom radoscu kojom ju primate. Zelim vam da otvorite oci i ugledate ljude koji vas vole. Zelim vam veliko srce koje moze davati i primati svu tu ljubav izlozenu pred vama… Neka ljubav bude smjer u kojem ce se kretati vas zivot.

- 00:26 - Komentari (8) - Isprintaj - #

22.09.2006., petak

There's a million reasons why I cry, hold my covers tight & close my eyes, 'cause I don't wanna be alone... Napokon sam uhvatila priliku da napisem jedan post. Ima nekih razloga zbog kojih se nisam mogla javiti, ali necemo o tome. Sto reci?? Mnogo se toga dogodilo u ovih proteklih mjesec dana... Svi znate da je zapocela nova skolska godina. Ajde, Bogu hvala, ova nije pocela sokantno i neocekivano kao prosla :) Ali je kao i ona donijela podosta promijena... a ja sam osoba kojoj tesko padaju promijene. Cak i kada se sama mijenjam, sto se i dogodilo. Nova skola mi je odlicna... Jos se nisam skroz uhodala i nisam se uklopila 100% ali za sada je ok. Skolu sam shvatila malo ozbiljnije, to vise nije mjesto na kojem se samo zezam i glupiram, vec mjesto koje ce odrediti moju buducnost. Naravno da nisam odbacila sve stare navike (ha,ha,jos uvijek pod satom pisem pjesme :P) i da ne mogu uvijek biti koncentrirana i pazljiva, ali mislim da se polako, mic po mic, krecem prema boljem... ali, fakat volim ZOG. Profesori su odlicni, ravnateljica mi je bolja od svih njih zajedno... hah, vidjet cemo dal cu i za 3 mjeseca mislit tako :D Vjerujem da hocu... Ovo me ljeto promijenilo. Ne znam kako, ne znam zasto, ali je. Vidim to iz razgovora s ljudima koji me najbolje poznaju (neki od njih i cijeli zivot) Iako mi nista konkretno ne govore i sami primjecuju da sam drukcija. Zrelija? Odraslija? Ozbiljnija? Mozda… Jos ni sama nisam najbolje shvatila tu promijenu, samo znam da se dogodila. Zao mi je ako to neke ljude zbunjuje, no i mene samu zbunjuje… Ne razumijem… Mozda sam ljetos bila previse sama i previse se bavila razmisljanjem :P Vidjet cemo kako ce biti kada se skroz vratim u svakodnevnicu, mozda sam se jednostavno navikla na zivot izvan uzurbanosti i okvira danasnjice. Da, ovo je ljeto bilo posebno, makar nisam napravila nista od onoga sto sam zacrtala. Bog je, cini se, imao neke druge planove. Ali, iako sam se promijenila, moram priznati da sam kroz jedan razgovorcic skuzila da su neke stvari ipak iste... Bez obzira na sve, jednom sam nogom ostala zataknuta za onaj hladni i problematicni svijet na koji sam bila navikla. No, polako se izvlacim :) Mnogo mi toga jos lezi na srcu i potrebna bi bila cijela vjecnost da sve to napisem... Najvise me muci ono na sto nitko ne moze dati tocan odgovor ili pravilan savjet...Nema te osobe, psihologa, svecenika, bilo koga tko bi mi mogao reci zasto se neke stvari dogadaju, koje se trebaju dogaditi, zasto je sve bas ovako... vodim unutarnje borbe sa samom sobom. Glupo zvuci, znam, ali moj mozak i srce nikako da nadu zajednicki jezik. Jedan tupi jedno, drugi drugo...I previse je toga u pozadini da bi mogla ijedno od to dvoje poslusati. Ne mogu se snaci u svim tim mislima... Zbunjena sam. Znam sto je razumno. Ali, ja nisam razumna. Nisam logicarka. Nikada to nisam bila. Kada sam pokusala, zeznula sam se. Pogodila sam u onim stvarima u kojima sam slusala svoje srce. A, sada... sada kada bi trebala... ma ne znam ni sama. Radim sve hladno i jednako kao i prije. Cak ni nemam osjecaj da sam neke stvari rekla i napravila, da se u meni nesto okrenulo, sve je tako... isto. Zasto je najlakse dici ruke od svega i odustati??? Odbaciti u jednom trenutku? A istovremeno ipak je stvar za koju moras imati mnogo snage?? I kada na kraju sve to pogledam, kada se zamislim nad svime, dolazim do zakljucka da je bezveze davati takve neke povrsne informacije koje nikome nista ne znace, pa ni meni, jer ne sadrze ni jedan djelic onoga sto se dogada, o cemu sve ovisi... Ma, rijesit ce se sve to. Pusti vrijeme, kazu mi. To i radim. U glavi mi se mota jedna izreka... ''SAMO ZATO STO TE NETKO NE VOLI NA NACIN NA KOJI BI TI HTIO DA TE VOLI NE ZNACI DA TE NE VOLI NAJVISE STO MOZE'' I to vam je, ljudi moji, ziva istina :) Dosta mi je pisanja, tak nisam napisala nista pametno sto bi nekoga dotaklo. Bezveze. Ah, ne mogu svaki put filozofirat i napisat nesto pametno :P To bi bilo to. Adios!

- 20:48 - Komentari (1) - Isprintaj - #

12.08.2006., subota

& not everything is gonna be the way you think it's ought to be... Sada mi ljudi ne mogu reci da vjerujem samo zato sto mi se sve stvari u zivotu slazu i idu kako sam si ja to zamislila. Ne mogu reci da trabunjam prazne rijeci, da cu prestat vjerovati cim me strefi neka losa stvar. E, pa, zadobila sam jedan udarac. Mislila sam da cu pasti, ali nisam. Bas u trenucima kada se moji planovi izjalove, kada shvatim da su neke stvari neostvarive, zahvaljujem Bogu. Zahvaljujem Mu sto su bas takve. Jer jedino On moze znati zasto. I nitko drugi. I umjesto da ga molim da me bol zaobide, da ne osjetim tugu koju sam znala da cu morat osjetiti, ja ga molim da zaplacem... Za mene je plakanje blagoslov. U posljednjih par mjeseci kao da sam zaboravila plakati. Uopce mi suze ne zeli teci, a nekada mi je to bas potrebno. I kada se rasplacem, onda zbilja placem. Tako sam sada ocistila dusu i nisam uopce tuzna. Neobicno. Nisam ni sama mislila da cu sve to tako lako prihvatiti. Kako i ne bi, kada mi to Bog daje?? Ne znam sto time zeli da naucim, ali nesto zeli... Nalazim se pred nekim dilemama, ali kroz molitvu cu sve rijesiti... Blagoslovljena sam. Blagoslovljena sam, ne samo tim padom, vec i snagom da i dalje mogu biti radosna! I smijati se! A, kada se smijem, smijem se iskreno... Zauvijek sam skinula smjesak kao masku kojom bi trebala prikriti svoje slabosti. Sada se smjesim samo kada sam sretna. A to je stalno :) Imam ljubavi koliko mi samo srce moze pozeljeti!! Ljubavi koju mogu dati... Koju osjecam prema ljudima... i koju se trudim osjetiti. O ljubavi bi uvijek mogla filozofirati satima, ali momentalno mi se neda. Evo jedan tekst sa SKAC-a koji me se dojmio, dobar je za sve one koji traze ljubav :) ''Ne razumijem sto znaci to da nisi jos uvijek naisao na djevojku koja bi ti odgovarala? Zanimaju me jako tvoji kriteriji po kojima trazis curu. Po meni je grozno uopce reci da treba biti kriterija među nama tzv. krscanima. Mislim da jedini kriterij koji treba biti je ovaj: "Boze molim te, daj mi onu curu/decka koju/kojeg si stvorio za mene od Vjecnosti! Zelim da me cijeni, postuje i voli onako kako zasluzujem i kako Ti to zelis. Daruj mi, Gospodine, moju srodnu dusu." Ako tako molimo, sigurna sam (dapace, vjerujem) da ce ona/onaj prava/pravi naici kad za to dođe vrijeme. Znam da je jako tesko vjerovati u te rijeci i zivjeti ih, jer smo okruzeni svakakvim mladima danas koji imaju najcesce iskrivljene vrijednosti u zivotu pa gotovo da nema sanse da se tako nesto ostvari. Svasta nam se nudi preko televizije, interneta, casopisa, kroz izlaske...itd. i stvara nam razne kriterije. Znam i to da vecina muskih (cast iznimkama) kod cura prvenstveno pada na izgled: ...jel vitka, zatim lice, kosa, oci, .... Toliko su cesto zaslijepljeni izgledom da kod cure ni ne primjecuju i cesto se ni ne pitaju sto se krije ispod te povrsine, jer ako u necemu djevojka ne odgovara po izgledu ili po nekom njihovom, a po Bogu nevaznom kriteriju, vrlo cesto ni ne zele traziti dalje. To je jako plitko, a tako mogu propustiti beskrajno blago. Cesto se događa da cura pak odgovara po izgledu, ali je ona plitka i nemaju tema za razgovor. Neces mozda vjerovat, ali ima cura koje mozda i nisu ljepotice, ali su dovoljno zgodne, nasmijane, vesele i imaju prekrasne unutarnje osobine i samo im trebate dati sansu upoznati ih. Misljenja sam da su zene manje opterecene izgledom muskarca nego muskarci izgledom zene. Oh, hvala Bogu da On gleda na ovaj svijet drugacije nego mi ljudi i da nas pronice do dna i hvala Bogu da ispravlja nase krive Drine... One cure koje ti, nakon tvog otvaranja njima, kazu da imaju neku drugu ljubav ili bi htjele s tobom samo prijateljstvo...mani se ti njih, ne zasluzuju te! Dal' si ikad razmisljao o tome da, dok se tebi sviđa neka cura koja ne mari za tebe ili se ti njoj ne sviđas dovoljno, postoji mozda neka druga sa strane kojoj se ti jako sviđas i koja je dobra u srcu, a ti to ni ne primjecujes ili ako primjecujes, ne das joj sansu, jer nije zadovoljila neke tvoje, mozda malobitne, kriterije pa si zato slijep za njenu istinsku ljepotu??? Ima i takvih situacija... Moli se za prepoznavanje srodne duse. Doci ce ti ona prava, onda kada Bog odabere trenutak, vidjet ces. Ono sto ti trebas uciniti jest prepustiti se, zivjeti svaki dan punim plucima, vjerovati Bogu sve vise i dogodit ce se...kad se budes najmanje nadao.'' Lijepo, zar ne? Vrijedi i za cure i za decke, ovo je konkretno pisala jedna cura kao odgovor na pitanje jednog decka, da ne bi bilo da se samo osuduju decki ili tako nesto :) Cura je sve to vrlo dobro srocila... posebno mi se svida dio u kojem govori kako mi krscani ne bi trebali imati neke glupe kriterije vec samo moliti Boga da prepoznamo osobu koju nam je on namijenio i zahvaliti na njoj jer je ona nase najvece blago. Smrc... kako lijepo :) Svi uvijek imamo neke osobne zelje i zamisli, ali trebamo gledati dalje od ljudskog... jer ljubav nije sasvim zemaljska. Neki su me malo podcjenili. Nesvjesno, sigurno ne namjerno, ali ipak su to ucinili. Mislili su da su u svemu korak ispred mene... ali u jednoj sam stvari ja ipak ispred njih. Nije da se uzdizem i mislim da sam bolja, jednostavno iznosim cinjenicu... Tako i tako, nisam ispred njih vlastitim zaslugama nego jer mi je dragi Bog udjelio tu milost da neke stvari spoznam ranije, u njihovoj punini... hahaha, uvijek govorim u nekim zagonetkama :) Reci cu samo da je o ljubavi rijec... Iako inace kisu smatram totalno neprakticno, bas mi je dobro dosla... Ponekad volim setati po kisi bez kisobrana... Jer... nemam pojma. Bas mi je to lijepo :P Postoje neke stvari koje ce me jos pokoji put natjerati na intenzivno razmisljanje, prisilit me na neke promjene, ali bez obzira na sve, zivot ide dalje. Tako i ja. Tek mi je 16 godina. Jos je mnogo toga preda mnom za nauciti... Snazna sam, snaznija nego sam mislila. A, moja je snaga u Bogu. Vjerujem u sve razloge. Vjerujem u bolje sutra. Vjerujem u ljubav. Dan nestaje, ali ja ne nestajem s njim...

- 23:41 - Komentari (28) - Isprintaj - #

08.08.2006., utorak

Sad pjevam ''aleluja''! Zdravo ljudi!! Preksinoc sam se vratila iz Medugorja. Kao sto pretpostavljate, bilo je prekrasno... Jos dok sam se dan prije odlaska pakirala, osjecala sam da ce to biti za pamcenje. I nisam pogrjesila. Toliko je toga za reci, jednostavno ne znam ni otkud zapoceti... Bilo je tu svega, od kampiranja u divljem kampu, u premalenom satoru koji se usred noci poceo rusiti, neispavanih noci zbog tulumarenja odredenih ljudi ili penjanja na Krizevac, napada nenormalno velikih skakavaca, sve do susreta i upoznavanja zanimljivih ljudi i prekrasnih molitava i svjedocanstva koja su nas ili nasmijala poput Rafina, ili jednostavno dotakla kao rijeci mnogih obracenika. Slusala sam sve te ljude diveci se Bogu... Slaveci Ga jer je tako velik, jer cinio tolika cudesa... Neki dogadaji, osobe i svjedocanstva zasluzuju da ih posebno spomenem: Kao prvu osobu koja mi je zanimljivo svjedocila i spasila mene i Dinu posudujuci nam svoj sator kako bi nekako uspjele nociti u kampu, spomenut cu jednog Amerikanca, Grega. Nemam pojma kak se preziva ili koliko godina ima, toliko me zainteresirao stvarima koje je govorio da ga nisam ni pitala. Poseban je to covjek kojem je Bog udjelio milost da je imao snage ostavit sve materjalno, tj. sve zemaljsko sto je imao kako bi sljedio poziv koji je Bog imao za njega. Iskreno, jos uvjek nisam tocno shvatila taj poziv. Krenuti na mjesta na koja osjecas da moras ici, bez odredenog cilja, da bi molio, jer tako osjecas, jos mi uvijek nije sasvim jasno. Ali, stvari koje su se njemu dogadale, onaj mali djelic njegova zivota sto nam ga je ispricao ostavio me bez teksta i duhovno me obogatio. Inace, skoro nam nije posudio sator,ali mu ga je bas jedan bracni par vratio ono jutro kada smo mi dosle po njega :) Bozje djelo! =) I napravio nam je krunice. Sada je na redu jedan dogadaj. Da ste bili sa mnom i Dinom u tom trenu ziher bi vam bilo smjesno i sada necete odmah sve razumjeti,ali mozda ce vam nakon gledanja slika biti nesto malo jasnija prica o satoru ''Bubamari''. Kada sam ugledala ispred sebe jedan mali satoric koji su postavile Dina, Marija i Ruzica, pitala sam:''Ok, di je pravi sator?''. Vidjet cete po slikama kako je taj satorcic malen. Nije se u njega dal sjesti, to je bio sator samo za prespavati. Tako smo Dina i ja do 1 sjedile vani ispred na jednoj deki (koju su nam kasnije izgubili framasi iz Rijeke) i pricale pod vedrim nebom. Kada smo legle spavati obje smo se pokusavale namjestit, sto je bilo malo teze s obzirom na pozu u kojoj ja spavam i sirini prostora za spavanje. Odjednom nesto je zaskljocalo i sipka za koju je bio zakacen dio satora srusila se tocno iznad mene i Dine. Jos jedan pokret i cijeli bi se sator bio urusio nama tocno na nos. Onaj tren kada se to otkacilo (bilo je nes na cicak) zasutile smo i ukupile se. Mislim da nismo cak ni disale :D A nakon tog trena usljedio je smjeh!! Urnebesno! Na kraju sam jedva popravila sator i uspjele smo Bozjom pomoci prespavati noc. Naravno, sutradan smo odmah posudile veci sator. A ljudi koju su bili smjesteni pored nas jednu noc (prebacile smo se jer nam nisu dali spavati) zakljucili su da nam taj mali satoric sluzi samo za stvari =)) Kako fancy! I jedno malo svjedocanstvo vezano za veliki sator. Spremale smo ga u subotu navecer i nikako ga nismo mogle spremiti, jos nam je i baterija riknula. Jadne i zivcane od tolikih pokusaja, bacile smo sator na pod. Duboko sam udahnula i onda smo se lijepo pomolile dragom Bogu da nam pomogne tako da nam ili posalje nekog ili snagu ili bilo sto. Nakon toga krenule smo opet slagat sator i primjetile da problem lezi u tome sto nam je u njemu ostala jedna boca. Kada smo ju izvadile dosao je jedan zakon Slovenac i ostavio nam svjetiljku. Na kraju smo uspjele sloziti sator i sve strpati u jednu malu torbicu. I da, bas kao naruceno, hotel je radio jos iza normalnog vremena zatvaranja, i uspjele smo naletiti na Grega koji je s nekim curama izradivao krunice. Hah, recite da to sve nije Bog napravio! Je, napravio je! BOG JE ZAAAAAKOOOON! Monika je cura s kojom je Maria djelila sobu. Zbog toga sto je cura fakat u redu, sto je pametna i mozes s njom razgovarati o svemu, morala sam ju spomenuti. Bas nam je dobro objasnila neke stvari koje nam nisu u potpunosti sjele i ona i njen decko su nas zabavljali za vrijeme rucka i dorucka. Takoder nam je dala jedno lijepo svjedocanstvo kada smo putovali natrag kuci. Samo mi dode da kazem: Aleluja Gospodu! Osim nje i decka, za vrijeme jela su nas takoder zabavljali nas domacin i vozac autobusa, Ilija i Ivan. Nemam nista drugo za reci nego: hahahahahahah!!! Zakon ljudi. Valja spomenuti mlade iz Petrinje koje sam upoznala jos na Kanafestu, a sada sam ih upoznala jos bolje. Stvarno su prava ekipa, prezabavni su i imaju presmjesnog profesora iz vjeronauka. I jedan modni kreator iz Siska im se ubacio u grupicu, najbolji plesac ;P Petar, Ruzica i jos neki ljudi koji su nas castili kavom isto su bili totalno zabavni. A i ljudi s kojima sam putovala u busu isto tako. Fenomenalni ljudi, fenomenalni... Jos jedan dogadaj: zadni dan, penjanje na Krizevac. U ovu smo se pustolovnu :) uputile Maria i ja same, Dina je bila preumorna i tako i tako ne bi fizicki izdrzala taj put. Nakon 45min sto smo uspjele prespavati, probudile smo se 15 do 2 i krenule s ekipom iz mog busa na Krizevac. Bio je mrak i nismo imale bateriju jer sam ja, pametna po obicaju, zaboravila uzeti baterije s punjenja. Jeeeeeej. Ugl, ubijale smo se tamo, penjuci se ne videci nista, spoticuci se i tako. U jednom trenu Marija i ja smo ostale same i sjele smo na jedan kamen da se odmorimo. Zacula sam nesto sto je zvucalo kao neki medvjed i istog trena se naglo dignula i rekla Marii da krenemo. Nisam sigurna sto je to bilo i dal sam si umislila, ali prestrasila sam se ko nist. 20m nakon toga pricekale smo nasu grupicu i kada je dosao Robi, voditelj puta, pitala sam ga koliko imamo do vrha. Jedva disuci nasmijala sam se:''Samo nemoj reci jos ovoliko''. ''Ma ne'', odgovorio mi je. ''Jos kojih.... 150m''. Ma, koliko god Maria i ja tada bile umorne, doslovce smo dotrcale do vrha. Pobjednonosno smo u pola 4 ujutro sjele na kamen, zagrnule se mojom dekom za spavanje i pricale sve do pocetka mise. Ljudi su spavali svugdje oko nas, Maria je skoro na nekoga stala. Prestrasno :) A, za kraj, najljepse od svega bile su molitve, predavnja, svjedocanstva i klanjanja... To je nesto sto milijun rijeci ne bi moglo opisati dovoljno vjerno da biste shvatili i dozvijeli to sto sam ja tada. Slusajuci sva ta svjedocanstva, usadivala sam u srce nove vrijednosti i snage, upijajuci rijeci predavanja donosila odluke i razmisljala o svom zivotu, na klanjanju ojacala svoju molitvu i povrh svega dobro se nekim stvarima nasmijala, naplesala i izgubila glas na neko vrijeme jer sam pjevala iz sveg srca :) Moram spomenuti kako su se neki ljudi izvukli iz tako mracnih situacija koje se ne mogu ni izbliza mjeriti sa situacijama u kojima se mi nalazimo. Moram spomenuti i zenu koja se zaklela da ce posvetiti zivot sirenju misli da Bog ne postoji, uvukla se u sotonizam, i totalno je skrenula s puta. Bila je cak na zadatku da ubije jednu zenu, ali ga nije izvrsila, jer tu je zenu Bog cuvao. Kada joj je otvorila vrata nije znala da je ova bila poslana da ju pogubi, jednostavno ju je zagrlila i rekla nesto tipa:''Dobrodosla kuci''. I taj se tren ta zena preobratila. Mislila je da ce ju sotonisti ubiti, da joj Bog nece pomoci, ali eto... Vidite kako ironicno, zaklela se da ce govoriti da Bog ne postoji, a u Medugorju je stajala na pozornici svjedoceci nam da Bog postoji i da se uvijek u Njega uzdamo! Ne postoji nesto sto je Bogu nemoguce. Nasla sam se u raznim raspravama i filozofiranjima o mnogim stvarima i mogu reci da se na kraju uvijek sve svodilo na isto. Bog postoji. Bog je ljubav. Jos se mnogo stvari dogodilo, jos sam ljudi upoznala, ali da vam sve to sada pisem post bi bio preprepreprepreprepreprepredugacak =) Ovo je samo djelic svega onoga sto sam dozvjela. Mislila sam da ce to biti samo jos jedan u nizu festivala koje cu pohoditi, na kojem cu proslaviti Boga, zabaviti se i duhovno obnoviti. Ali, dozivjela sam nesto novo, nesto drugo. Upila sam toliko novih vrijednosti i vaznih rjeci (jedna mi je recenica i zivotni moto postala) da sam se morala promijeniti. Nije to neka drasticna promjena, ali promjena je. Moje je srce za nijansu drugacije. Odrasla sam mrvicu :) Ne mogu to rijecima opisati, jednostavno se u tom malom gradicu osjecala prisutnost Majke Bozje. Zao mi je samo to sto ljudi, tek tada kada se nadu na tako nekom mjesto gdje se dogodilo ukazanje, pocinju vjerovati da su Maria i Isus s njima i da im tek tada mogu uslisati molitvu. Ljudi, Gospodin je svama UVIJEK!! Kada grijesite ili cinite dobra djela, kada se smijete ili placete, kada padnete i kada se podizete... uvijek i svugdje. On je apsolutna ljubav. On je potpun. Nemu ne treba nitko od nas, al nas je iz ljubavi ipak stvorio. Ima nam toliko toga za dati, samo Mu se trebamo prepustiti i ponizno Ga zamoliti... Nas je Bog silan Bog!! Veselim se svemu sto dolazi, a vjerujte, NEMAM POJMA sto me ceka. Sto god doslo primit cu kao poklon sto mi ga je Bog dao i zahvaliti. Riskiram i cinim ono sto mozda prije nikada ne bi. Pruzam ruku u mrak i ne bojim se. Ne, vise se ne bojim. Imam neke planove i osjecam snazno da me Bog zove da nesto ucinim i molim se da mi to uspije. Ako je Njegova volja, bit ce!! A ja cu se potruditi kolko mogu =) Spremna sam na sve. Ali bas na sve. A sada neke slikice :) Ovo sam ja kad sam dosla Po ove dvije slike mozete vidjeti velicinu nase ''Bubamarice'' i onda pretpostaviti kako je bilo nama dvjema zgurat se unutra zajedno sa nasim stvarima :P Crkva Mare i ja ispred crkve. Dio programa kada smo plesali i pjevali, zakon. Ekipa iz Petrinje. Ja i nas novi sator :) Dina i Maria za ruckom u prezakon pansionu Mare sa zastavom :) I za kraj: Hahaha, ljudi bilo je stvarno PREKRASNO :) Adios.

- 10:27 - Komentari (8) - Isprintaj - #

28.07.2006., petak

Recite slabima, Bog vas sigurno dolazi da spasi vas... Postoji jedna stvar koja moje dobro raspolozenje i vedrinu pomalo narusava. Cinjenica da se svjetovi mojih najdrazih ruse, a ja im nikako, osim mozda toplim i utjesnim rijecima, ne mogu pomoci. I slama mi se srce kada vidim da moja prijateljica place, kada znam da moja mama opet ponavlja iste pogreske, kada netko gubi nadu... Pokusavam im objasniti, pokusavam im reci nesto sto ce ih dotaknuti, ali oni ne reagiraju... ostaju u svom svijetu, zarobljeni u problemima i patnjom koja ih gusi... I ne mogu slusati, ne mogu shvatiti, srce im je zatvoreno... Iz vlastitog primjera znam sto znaci stvarno patiti. Sto znaci kada te bol izjeda iz dana u dan, kada gubis tlo pod nogama i nista zivo vise nema smisla. Ustajes se kao zombi, molis da dan sto prije prode, da legnes u krevet, dobro se isplaces i napokon odmoris od srusene svakodnevnice koja te deprimira i unistava. Znam kakav je osjecaj kada se cijeli svijet okrece, a ti ga nikako ne mozes slijediti... predobro to znam. Neki bi mozda rekli da kako, da mi se nije nista lose dogodilo, ali oni ne znaju... Gledam li sada, znam da mi se nije dogodilo nista tako prestrasno, bila sam toga svjesna i tada, ali bila je to jedna praznina i bol koja je sa sobom povukla jos mnoge stvari... kao domino plocice, sve se srusilo. Moj se svijet u jednom djelicu sekunde, dok sam citala jednu glupu, naizgled bezazlenu recenicu, promijenio uzduz i poprijeko. Tj. tek sam tada to shvatila. Tog dana moj se svijet u svim aspektima okrenuo. Ironicno, bio je to bas prvi dan mog srednjoskolskog obrazovanja. Kroz sta sam sve tada prolazila, ne mogu vam ni opisati. Izgubila sam se. Znajuci koliko sam lagala, glumila, postala sam nesigurna u ono tko jesam. Nisam vise znala sto zelim od zivota, sto je istina, sto laz... u mislima su mi se samo vrtile slike ljudi koji su me izdali, koje sam ja napustila, i svi dogadaji vezani za njih... Bog me kroz moje prijatelje koji su mi tada bili jedino utociste, odrzao u normali... Sve je izgledalo unisteno... moja obitelj, skola, ljubav... besmisleno... Dina me mnogo puta pitala zasto sam izgubila volju za svime(pogotovo ucenjem i skolom koja mi tada nikako nije dolazila do svjesti), zasto se samo prepustam struji... pitala me gdje je ona njezina vedra i nasmijana frendica i kada ce se vratiti... odgovorila sam joj da je ona sada u jednom svome svijetu, ali da ce se, barem sam se tako nadala, uskoro vratiti... Nisam znala kako i kada... Ali, obecala sam da cu se jednog dana opet pocet smijati kao nekada... Ispocetka sam bila ljuta, na kraju sam oslabila... oslabila sam toliko da je sve u zivotu postalo nevazno, nebitno... dani su prolazili tek toliko da produ... I onda, neprimjetna prekretnica. Uz sve to, mir sam pocela nalaziti u razgovoru s Bogom (molitvi), koliko sam puta stajala u crkvi, molila i molila i molila i molila za neku stvar... Jednog dana sam tako otisla na Taizeovski susret u Milano. Priznajem, isla sam vise turisticki, ali i molitve su me zanimale. Prvi sam se puta tada susrela s duhovnim obnovama... i bila sam naprosto odusevljena!! Uhvatila me cijela ta atmosfera, smijala sam se iz srca, upoznala i previse dobrih ljudi... i tada sam se pocela polako mijenjati. To je bio tek pocetak, jedna ''mala kap''. Trebalo mi je jos dosta vremena nakon toga da shvatim... Sada znam da je sve to Bozje djelo. Nije ta atmosfera bila zasluzna za promjeni, niti sami ljudi, vec BOG! On je bio uz mene i vodio me, njemu sam zahvalna na svemu... Slava Gospodinu! Ponovno sam pocela gledati unaprijed, planirati i zeljeti, dobila sam ambicije i nove vizije... Kockice mog zivota su se polako pocele slagati... Pocela me vise interesirati vjera, ljudi vezani za nju... Odjednom, ne znam tocno kada, osmijeh je opet zasjao na mom licu. Krenula sam tako na Teen-star, dramsku, otisla na planinarski krizni... nisam ni slutila koliko sam se pocela mijenjati, koliko mi se zelja pocelo ostvarivati. Samo tako, nasla sam sve svoje razloge, prihvatila neke stvari i nastavila dalje sa svojim zivotom... Sva ta bol i patnja sada izgledaju tako daleko... kao da sam sve to osjecala prije par godina, a ne par mjeseci... Ali, jos se uvijek sjecam kako mi je tesko bilo... Izgubila sam cijeli svoj tada poznati svijet koji sam voljela... sada sam dobila novi koji volim jos vise :))) I to je sve Bozje djelo, i nitko me nikada nece uvjeriti u suprotno. Toliko dokaza imam da je jednostavno nemoguce ne vjerovati... kada bi na tren mogli osjetiti ovo sto ja osjecam shvatili biste sto vam govorim. Bog je uz svakoga od vas bez obzira na sve... I ne mogu Mu dovoljno puta zahvaliti sto je promijenio moj zivot i mene. Sto me dalje mijenja. I sto god se dogodilo ja vam obecajem da cu se smijati i biti sretna :))) Dio jedne fakat lijepe pjesma: ''Recite svim slomljenim srcima, vjeru ne gubite. Vas je Bog snazan U svojoj ljubavi Kad zazovete Ga Donijet ce svoj spas...''

- 11:21 - Komentari (13) - Isprintaj - #

15.07.2006., subota

& when tha stars fall I will lie awake, you're my shooting star... Nakon poduzeg perioda i ja napokon pisem novi post. Kod mene ima dosta novosti i zanimljivosti, dani su mi ispunjeni (ili radim nesto po svom ukusu ili cistim po kuci s Nenom ). Dobro sam raspolozena. Kako i ne bi bila? Mlada sam. Ljetni su praznici :) Formalno vise ne spadam u Gornjogradsku gimnaziju, od nedavno sam ZOG-ica. Iako se vise nikada ne bi htjela vratiti u Gornjogradsku, drago mi je sto sam svoj prvi razred provela upravo tamo. Okolina, ljudi, cijela ta atmosfera dokrajcila me dok sam bila najslabija i zbog toga sam postala samo tri put jaca. Zahvalna sam na tome. I na raski koja mi je svojim pricama pomogla shvatiti sto zelim studirati. Ali ZBOGOM GGG!! Ne znam sto bi posebno pisala... u meni se nastanio neki neobican osjecaj. Ali, pozitivan osjecaj... vjerujem u neke stvari i one mi se ostvaruju... hah, nastavit cu i dalje vjerovati... Ja sam valjda osoba koja ima vise srece nego je to normalno... znate kako kazu: ''Vise srece nego pameti'' :D Ima nesto i u tome. Htjela sam ove godine ici u Medugorje, ali nisam mogla jer moji preureduju stan (zato stalno i cistim) i sada im je otislo i vise para nego su racunali (a moj stari je totalno proracunat i ne voli kad nema kontrolu) pa sam ipak na kraju odustala od svoje zelje. I danas mi Lex kaze preko telefona da je jedan legionar uplatio za mene i sve, i ja sam ostala paf! Mislim da sam joj milijun puta pitala da li ona to ozbiljno i ponavljala da ne mogu vjerovati... Definitivno sam sreckovicka!! Fakat ne znam, ovo je ljeto super... ne moze se usporedivati niti s jednim od prijasnjih... Svaki ljetni praznici do sada bili su razliciti, na sve moguce nacine, pa se tako tradicija i nastavila. Samo mi se cini da ove najkvalitetnije provodim :) Nisu isprazni... Eto, kako vjera moze promjeniti covjekov zivot. Sjecam se npr. kako mi je prije samo godinu nedjelja bila sasvim obican, neispunjen, da ne kazem i dosadan dan, a sada je skroz suprotno. Sjecam se i kako mi nije bilo ni na kraj pameti ljeti ici na misu. Definitivno sam se promjenila i ovako je pravilno. Bas sam HAPPY :) Ja sam jedno neobicno bice koje se polako sprema pobjec na more :) A i napravit jos nesto za sto treba hrabrosti :S Ma, ne znam kaj se uopce brinem kad znam da ce sve biti u redu, da cu ostat ista, vedra, nasmijana, bez obzira na sve. Znam da za sve postoji razlog i da je svaki pad zapravo stepenica prema usponu... A, ne mora biti ni da cu pasti. U svakom slucaju cvrsto cu se primit za Isusa i trudit se kolko mogu da ostanem na nogama... jer pogodi li me dobro ili lose, trebat ce mi :) Tako i tako sam sve to vec prepustila Njemu i kako je Njegova volja tako ce biti. I ja se necu zaliti. Eto tako, samo da znate da sam dobro, da sam ziva, jos uvije svojeglava i blesava. Bogu hvala :) Adios! My state today:

- 16:14 - Komentari (15) - Isprintaj - #